Ako zanemarimo velegrade, teško da će se, ne samo na Balkanu, već i puno šire i dalje, naći mjesto u kojem je sačuvano čak šest starih mostova i isto toliko kula. Ako takvo što nekim slučajem ipak postoji, nemoguće je da se radi o mjestašcu s jedva 10.000 stanovnika, a čak da se potrefi i to, teško je očekivati da se to mjestašce stisnulo u vulkanskom krateru. Postoji samo jedno takvo mjesto, u Makedoniji je, i zove se Kratovo.

Često se začudimo kako su rudarska mjesta uska, skvrčena, tijesna, kod nas su, primjerice, takva Vareš, Srebrenica i Kreševo, a objašnjenje je jednostavno: našlo se nekad davno rude, gdje je bilo rude bilo je, kako za stanovnike, tako i za vladare, i posla i zaradepa su pored rudnika, da se ne bi previše tabanalo, nicale nastambe. Kućica po kućica, eto sela, ako rude ne nestaje, eto lagano i gradića.

Kratovo je važno rudarsko središte još od antičkog doba, a kako su se iz zemljine utrobe pojavili zlato, srebro i bakar, shvatljivo je da carevima i kraljevima nije bilo žao zagrabiti u kesu i uložiti štogod dukata kad će im ih takvo ulaganje donijeti još puno više, pogotovo što je prisustvo plemenitih metala jamstvo da će neki kraj napredovati i na planu trgovine, zanatstva i drugih segmenata. Ništa se nije promijenilo ni tijekom srednjovjekovlja, kad, kao i u našim rudarskim središtima, u gradić stižu i poslove u svoje ruke uzimaju Dubrovčani, a prije njih već su tu Sasi, na koje i danas podsjećaju toponimi German, Šljegovo (šljeganj je najveći čekić u kovačkom majdanu), Žguri (zgura je kod nas stari naziv za trosku) i drugi. Ni Osmanlije ne bježe od dobrog rudarskog profita, ali im, krajem 17. stoljeća, planove kvare Austrijanci i hajdučko-rudarski četovođa Karpoš; grad je tada spaljen, rudnici teško oštećeni, a za obnovu će trebati više od stoljeća.

Milo JUKIĆ / Simićeva kula

Iako je podatak pouzdan, teško je povjerovati da je 1836. godine u vulkanskom krateru živjelo čak 56.000 stanovnika. Teško je, naime, shvatiti gdje su se toliki natiskali, jedino objašnjenje je ono da su stambeni kriteriji i nekakva osobna komocija bili daleko ispod današnjih. Kratovo, ako ćemo pošteno, nalikuje lijevku s malo širim dnom, makar će ga oni što vole velike riječi radije usporediti s gnijezdom ili amfiteatrom. Bilo jedno, drugo ili treće, gotovo čitav gradić je u strani, gdjegdje i u znatnoj strmini, a mnoge kuće kao da lebde u zraku, nevidljivom žicom obješene za oblake. Kad se kaže da ima šest mostova (četiri kamena te po jedan drveni i betonski), čovjek bi pomislio da kroz gradić teku neka makedonska Sava ili Dunav, a ustvari se radi o nekoliko potoka koji zajedno opet tvore samo jedan veći potok, Kratovsku rijeku. Mostovi, dakle, nisu nastali zbog velike vode već upravo zbog reljefa – trebalo je preći s jedne na drugu stranu, a pritom se ne morati spustiti na dno kanjona, u neki od potoka. Drugdje mostovi povezuju obale, u Kratovu, visoko iznad vode, brda.

Dolaznika u grad, i to u bašti jednog od kafića, najprije dočekuje Karpoš, pa ako ko ne zna, bezbeli će pitati ko je taj i zašto mu ispod nogu stoji 1689. Stotinjak metara dalje, tamo gdje se glavna ulica račva, stoji, pak, Georgij Kratovski, takoreći dijete (1497.-1515.), a, eto, svetac, jedini Kratovčanin s tom titulom, zbog čega je proglašen i zaštitnikom grada. Makedonci tvrde da je bio Makedonac, Srbi su uvjereni da je bio Srbin, a Bugari ne daju reći da je mogao biti išta drugo do Bugarin. Legenda kaže kako su Turci mladog zlatara tjerali da se poturči, on uporno odbijao, oni ga onda mučili pa ga na kraju, u Sofiji, živog spalili na lomači, a sve se dešava u vrijeme vladavine sultana Selima I. Kratovčani su mu, osim povjeravanja zaštite grada, posvetili i grobljansku crkvu na rubu naselja.

Skroman spomenik je, blizu Čaršijskog mosta, podignutog 1804., zaradio i Pavel Šatev(1882.-1951.). U mladosti anarhist, jedan od članova skupine solunskih atentatora, kasnije jedan od osnivača Ujedinjene VMRO, potkraj života član predsjedništva ASNOM-a i, potom, ministar u prvoj socijalističkoj vladi, a onda politički zatvorenik i stradalnik socijalističke „narodne vlasti“. Gemdžije, tako su sebe nazivali anarhisti; gema je čamac, a oni brodolomci, oni koji su svoj čamac pustili u oluju, spremni dati i život za svoje ciljeve. Najprije su, 1899., naumili ubiti sultana Abdul Hamida II., ali su odustali, pa su se dali u kopanje tunela ispod turskih banaka u Solunu i Carigradu, što je vlast prokljuvila i osujetila, a onda su, 1903. – eksploziv je podmetnuo upravo Pavel Šatev–digli u zrak jedan parobrod te minirali vlak na liniji Carigrad – Solun. Nastavili su s akcijama, uglavnom podmetanjem eksploziva i atentatima, gotovo odreda glavom plativši težnje za promjenom stanja.

Milo JUKIĆ / Georgij Kratovski

Naravno da me zovu mostovi i kule pa se – nema se tu šta čekati – spuštam u kanjon. Nije da su mostovi neka velika umjetnička djela, graditeljima je na prvom mjestu bila njihova funkcija, ali nije ni da se nisu potrudili učiniti ih lijepim – vitke su linije, s glavnim lukom, nekad oblim, nekad šiljastim, sa sada već jedva primjetnim plastičnim ornamentima. Djeluju moćno, ali i zeru sablasno zbog višekatnica koji odozdo strše i iznad mostova. I kad se vidi koliki je ponor ispod njih, a u ponoru potok. Da je barem rijeka, prava, odnijela bi smeće, a ima ga, i ne samo dolje, poprilično, toliko da bi Kratovljani, ako žele da se u grad bez prave rijeke počnu slijevati rijeke turista, prvo trebali zasukati rukave i počistiti ga. Tabla na kojoj je rukom ispisano da je „забрането фрлање ѓубре во реката“ očito nije dovoljna. Najveći most, Radin, podignut 1833., toliko je širok da jedna strana služi kao parking. Na parkingu i uredno registriran žuti „fićo“ sa suncem s makedonske zastave na haubi. Svi mostovi imaju ogradu ili, pošto su uglavnom građeni u tursko doba, kameni korkaluk, a neki su, kao i dobar dio ulica, do danas ostali pokaldrmani, ne dajući asfaltu na se. Ispod nekih kula i mostova i danas stoje tuneli, negdje vidljivi, negdje tajni, nedostupni, zatrpani legendama o skrivenom zlatu. Mnogi će se čitatelj iznenaditi kad sazna da je u Kratovu bila jedna od najvažnijih kovnica novca u Osmanskom carstvu, važnija je, kažu, bila jedino ona u Novom Brdu – ako se ovdje kopa srebro, logično je da se ovdje i srebrnjaci kuju. Glavni dio joj se, prema predaji, nalazio ispod Saraj kule, čiji se tuneli, tvrdi ista predaja, protežu čak do Radinog mosta. Evo me u tunelima ispod Grofčanskog mosta, ali me, umjesto dukata, dočekuje smrad kanalizacije i kabeli što vire iz zidova; neko je nekad tunele pokušao pretvoriti u poslovne prostore pa odustao. Jedna maca se pita ne je li već koliko je ćaknut onaj što vrluda oko potoka i zavlači se u niše mostova.

Kad se napokon iz kanjona izverem na ravno, taman sam pred gradskim muzejom. Nedjelja, zaključan. U Kratovu ću i prenoćiti, ali će sutradan već čekati druge zanimljive stvari, a ionako je čitav grad muzej na otvorenom. U gornji dio grada, na zaravnici iznad kratera, ni ne idem, tamo su uglavnom nove zgrade, siguran sam da se nema bog zna šta vidjeti.

Zato obilazim sve jednu kulu, a najduže se zadržavam oko Sahat-kule, s tornjićem na vrhu. Sagrađena neznano kad između 16. i 18. stoljeća, a najviše sliči onim u Velesu i Kočanima. Nije, začudo, postavljena negdje pri vrhu stranica kratovskog amfiteatra, a razlog je to što je, prije nego joj je dodan sat, bila, kao i sve druge ovdašnje, objekt stambeno-obrambenog tipa. Ne jednom sam čuo naš svijet, u BiH, kako o sahat-kulama priča kao da je to naša specifičnost i nema ih nigdje drugo, a naravno da ih ima, u Makedoniji, recimo, više od 20, preciznije, više nego u Bosni i Hercegovini.

Nekad je mostova u Kratovu bilo 17, a kula 12; ostalo ih je po šest, dovoljno da ih nigdje nema više. Ako me sahat-kula zove jer je takvih puno i kod nas, Simićeva kula zove jer je najviša, a i podaleko je od ostalih, izdvojena, sama. Ako je točno da je podignuta još 1370. godine – povezuju je, naime, s vladavinom feudalnog gospodara Kostadina Dejanova – lako bi mogla biti i najstarija. Obnovljena, kaže natpis na njoj, „prijateljskom potporom Veleposlanstva Njemačke“. Sačuvani joj prozori sa željeznim rešetkama i istake kojim ne znam svrhu. Zlatkovu kulu, nazvanu tako po posljednjem vlasniku Georgiju Zlatkovu, obnovilo je, pak, Veleposlanstvo SAD-a pa sad izgleda k'o nova. Plan je da se oživi kao prostor za kulturne aktivnosti. Na jednoj od kula rupa, taman da se može dohvatiti rukom, kažu da je služila za isplatu plaća – gazda bi negdje iz svojih odaja ubacio paru i ona bi spala u rupu, gdje je njegov najmenik već čekao.

Milo JUKIĆ / Stevče Donevski pravi krcani sol

Još dvije, Sreskui Krstevu (Emin-begovu), ona je smatrana najbogatijom, i ne samo njih, otkrivam dolazeći na konak u malu, Skopsku ulicu, u etno kuću „Shancheva“, nazvanu tako prema jednom starom, uglednom, ali izumrlom kratovskom rodu. „Shancheva“ se nalazi u nekadašnjem katoličkom dijelu grada, gdje je 1833. godine kuće imalo 57 dubrovačkih i saskih porodica, taman na granici s nekadašnjim židovskim kvartom. Vlasnik se zove Stevče Donevski, zaljubljenik je u povijest, etnologiju, kristale, narodnu kuhinju i bezbroj drugih stvari koje, ispostavit će se, i sam volim. Službeno je njegova kuća hostel, ali ni nalik ijednom koji sam dosad vidio: stara gospodska zgrada dopadljive i vanjštine i ponutrice, sobe nazvane po nekadašnjim nazivima Kratova, po hodnicima mala izložba starih nošnji i još što čega, mimo kupatila i interneta kao da si se vremeplovom vratio podaleko unazad, a sve savršeno funkcionalno. Uostalom ocjena 9.3 na bookingu govori sasvim dovoljno, ne može to svako! Domaćini, Stevče i sin mu Jakim, diplomirani arheolog, trenutno bez zaposlenja, i više nego gostoljubivi, spremni ispričati svaki detalj o gradu, njegovim mostovima i kulama, o Sasima, Dubrovčanima i starim rudnicima zlata, o pretpovijesnom megalitskom opservatoriju Cocev kamen kod sela Šopsko Rudare… Stevče mi daruje opsidijan, vrlo cijenjeni kristal, ne samo zbog ljepote već i, kažu oni koji se bave time, izvanrednih vibracija koje šalje onom ko ga ima, kao i komadiće troske, poteške, po čemu se dade zaključiti da je ruda slabo iscrpljena i da se radi o vrlo starom rudniku. Kasnije će nabaciti pregaču i dati se na posao spravljanja jedinstvenog, unikatnog začina: papriku tuca u dubokoj uskoj posudi zvanoj dibek, gotovo istovjetnoj onoj što na sarajevskoj Baščaršiji u njoj tucaju kavu, ali joj prije doda i nekoliko vrsta ljekovitog bilja. Krcani sol, tako to ovdje zovu, čudo je od začina, isprobah po povratku kući, a ne trebam ni reći da su dvije vrećice koje su sa mnom stigle u Bosnu također bile Stevčetov dar.

Milo JUKIĆ / Jedna od freski u trijemu crkve svetog Jovana Preteče

U vremeplovne slike, ali mi je foto-aparat u kući dok sa Stevčetom razgledam mahalu, spada i ona kad nailazi mula natovarena cjepanicama; mulu nisam vidio nikad dosad, a već nekoliko desetljećani konja pod tovarom. Ovdje je to normala, živi se tanko, industrija je odavno u raspadu i mnogi Kratovljanin sanja o pečalbi. Pokazuje to i lice grada: da se, kao u „normalnim“ zemljama, na ruševne kuće stavlja ona tabla s upozorenjem o opasnosti od obrušavanja, u Kratovu bi ih trebalo naštancati barem nekoliko stotina. Ima među njima i pravih malih bisera tzv. balkanske arhitekture, ali se neke, odreda ćerpičare, ne bi dalo spasiti.

Naravno da obilazim i glavnu crkvu, stavljenu pod zaštitu svetog Jovana Preteče. Ne može se reći da je zapuštena, naprosto, kaže mi to crkvenjakDimko, nema novca za obnovu, ni građevine, ni izuzetno vrijednih ikona i fresaka, makar se jedan program zaštite realizira i vidi se da su neke freske „okupane“. Ikonostas je uradio Petre FilipovskiGarkat, poznati predstavnik debarske rezbarske škole, a ikone ništa manje vrstan izdanak Samokovske umjetničke škole DimitarAndonovPapradiški. Crkvu je, nakon što je u ruševinama stajala još od Karpoševa ustanka, obnovio znameniti Andrej Damjanov. Kad tome dodamo još nekoliko ikonopisaca iz slavne samokovske škole, bolja ekipa jedva da je moguća. Unutra, prije crkvenjakovog „Stop, zabranjeno slikanje!“, uspijevam napraviti samo jedan snimak, ali zato mogu vidjeti tri ikone, svete Bogorodice, Isusa sa srebrenom rukom i Jovana Krstitelja, dakle istog onog Jovana Preteču, koje se smatraju čudotvornim, kao i glavnu, na kojoj je u prirodnoj veličini prikazan sveti Georgij Kratovski. U crkvi su se, kažu, molili ne samo pravoslavci već i katolici i židovi.

U Kratovu bilježim još jednu fontanu, nekoliko česmi, ovdje je vječito vruće, poneku olupinu auta što godinama stoji i, izgleda, nikom ne smeta, jednu partizansku spomen-ploču osloboditeljima Kratova što su zarobili zle bugarske okupatore, puno što čitavih, što potrganih predizbornih plakata, zalijepljenih čak i na mjesta predviđena za odlaganje smeća, i spomenik, ako sam dobro shvatio, kovaču. I dvojicu, DimitraMitaševa i druga mu Milana Jelenkovića iz Knjaževca, koji su taman krenuli po neku dooobru rakiju i punog srca me zovu da serbez krenem s njima, bit će dobra provoda :)

Milo JUKIĆ / S kukličkim lutkama

Već spomenuh neka zanimljiva mjesta u okolini, a najzanimljivije, barem meni, jest selo Kuklica. Kukla je u makedonskom (i još nekim slavenskim jezicima) lutka, a ovdašnje lutke su - od pijeska! Dugo bi bilo objašnjavati, to ćemo, eroziju, andezit, tuf, ignimbrit, ostaviti geolozima, uglavnom pješčane figure, kakve drugdje najčešće nazivaju piramidama, u Kuklici nevjerojatno podsjećaju na ljude, od kojih su neke visoke čak 10 metara!

Narod kukličke lutke naziva „vesela svadba“. Kao, domaći dečko, dunđer, već je bio zaručen kad se u njega zatreskala neka djevojka. Kako nije htio odustati od vjeridbe, ona ga prokune. Dođe tako i dan vjenčanja, okupe se svatovi, a kad je mladoženja poljubio mladenku, svi se iste sekunde okamene. Uza stijene stoje male ploče na kojim piše ko su mladenci, ko njihovi roditelji, ko koji od svatova. Mjesto uređeno, i kuća za posjetitelje je na prilazu, na najvišoj točki vidikovac, jer puno lutaka ima i s druge strane brda, do njega vodi staza, a posjetitelja ima i dok se ja, u predvečerje, dok sunce već zalazi za kamene glave, divim kukličkim svatima.